Eto tako, i sa početkom proljeća, kada sve miriši i cvjeta, osjećala sam da jedan divan cvijet kao da vene. Jutra topla i sunčana su budila sve ljepote prirode i dobrote Bogom dane a naš divni mladi cvijet je bio nekako tužan i blijed.

Ponekad pomislimo: Eh cvjetiću naš, da li te možda ne njegujemo dovoljno? Česta pitanja: da li si dobro cvijete naš; dobijani odgovori su bili: Naravno, dušo! Iako to nije bilo tako, naša ruža nije nam dozvolila da to znamo ali mi smo to osjećali. Sve dok jednog dana naš cvijet ne odluči da nam kaže da se već dugo zalijeva alkoholom umjesto vodom. Znali smo to nekako ali nismo uspjeli da zaključimo da naš cvijet upravo od toga vene i da su njene latice blijede i krhke.

Od tog dana, uz pomoć jesenje kiše, ljudi punih ljubavi i osoba koje su nas naučile da pravilno njegujemo našu ružu, evo već godinu i po dana naša ruža predivno cvjeta, miriše i raste. Lagano vraća svu ljubav svima koji su bili uz nju dok je polako venula tiho. Sada je naš najljepši cvijet čije su latice rumene i jake toliko da svaki naš problem i brigu svojom ljubavlju rješava olako, svježa i zalivena čistom bistrom vodom.

Nedeljka B.